Kad čujemo da će u hotelu ili na nekoj proslavi biti švedski sto, kroz glavu nam odmah prođu nepregledni nizovi tanjira, platoa i činija prepunih svih mogućih đakonija. Srpska varijatna švedskog stola podrazumeva bogatu trpezu: od najrazličitijih salata, peciva, pita i hladnog predjela, preko pečenja, do kolača, torti i voća. Od ptice mleko, što bi se reklo. Međutim, originalni švedski sto je nešto sasvim drugo.
Iako ga u celom svetu uglavnom zovu bife („buffet”), kod nas se odomaćio izraz „švedski sto”. Danas svi znaju za njega, ali malo kome je poznato kako je nastao i šta se nekada služilo na njemu.
Švedski sto (švedski: „smörgåsbord”) vrsta je skandinavskog obroka, koji se sastoji od više različito pripremljenih toplih i hladnih jela posluženih na većem stolu. Gost se sam služi i uzima šta i koliko želi.
Šveđani na male kriške hleba mažu maslac i preko toga ređaju ribu ili morske plodove, a postoje brojne varijante ovakvih hladnih jela. Odatle i potiče naziv švedskog stola – „smörgåsbord” – „smörgås” je hleb sa maslacem, a „bord” znači sto.
Šta se sve nalazi na stolu Šveđana?
Hleb, maslac i sir su deo originalnog švedskog stola. S vremenom je on postao bogatiji. Švedski običaj je da se počne sa hladnim jelima od ribe, najčešće od haringe, lososa i jegulje. Slede druga hladna predjela, a zatim i topla jela. Desert nije obavezan, ali se može poslužiti.
Švedski sto je postao međunarodno poznat kada je 1939. godine na Svetskoj izložbi u Njujorku prvi put „izložen” u švedskom paviljonu, u restoranu „Tri krune”. Međutim, sve je počelo mnogo ranije.
Kako je nastao švedski sto?
„Brannvinsbord” (doslovno: rakijski sto), mali bife na kojem su poslužena predjela, prvi put su servirali članovi Udruženja švedskih trgovaca još u 14. veku. Obavezni na stolu bili su hleb, sir, maslac, haringa i nekoliko vrsta pića. Servirali su se i dimljeni losos, kobasice i tanko narezano hladno usoljeno meso. Služio se kao predjelo dok se ljudi okupljaju pre sedanja za glavni sto, ponekad i u odvojenim prostorijama za muškarce i žene, a jelo se stojeći. Nekad se servirao i posle večere.
Skromni švedski sto bio je vrlo čest na jelovnicima u gostionicama iz 17. veka, koje su prema zakonu morale za putnike da služe gotovu hranu na posebnom stolu ili šanku. Tu su najčešće bile samo haringe, šunka, hleb i rakija.
Švedski sto je postao naročito popularan sredinom 19. veka, kada su različita topla i hladna jela počela da se služe na glavnom stolu umesto na sporednom. Zanimljivo je da je na Olimpijskim igrama u Stokholmu 1912. švedski sto po prvi put postao – glavno jelo.
Danas se švedski sto postavlja za doručak u hotelima, ali i u nekim restoranima, i sve je češći na koktelima, slavljima i prijemima. Pravilo kaže da se sa švedskog stola treba poslužiti najmanje četiri, pet puta i svaki put uzeti čist tanjir. Da li i vi uživate u švedskom stolu ili više volite klasično posluženje?